Kako ono započinje priča o 101 dalmatineru? On je imao psa, ona kujicu. Upoznali su se u parku za vrijeme šetnje, no prije nego su im se pogledi susreli, prvo su se upoznali psi. I zaljubili se.
Slično počinje i ova ljubavna priča, iako nema životinja, ipak je u njoj riječ o ljubimcima, i to čovjekovim najboljim prijateljima. A prije nego li su se moje oči, toga jesenjeg popodneva podno Sljemena, susrele s njenima, upoznali su se naši bicikli.
Iz neba pa u rebra, bliski susret one vrste.
Razvlačio sam se makadamskom cestom prema vrhu. Trom, zadihan i mokar. U djeliću sekunde, neka je bitanga iskočila sa singlice ‘ko zec iz grma ravno pred mene i svih mojih 7,5 km na sat. Bio sam jednostavno prebrz da izbjegnem udar. Zabio sam se. Grunuo u zadnji kotač nesretne budale, izbacio ga iz balansa, katapultirao si prednjom kočnicom ramu u međunožje, i junački, u isto to međunožje poslao sve po spisku.
Sramotno ili ne, prvo sam pogledao svoga sredovječnog Gianta, svog crnog zmaja, svog uzdanika, svoj ponos, a tek onda čovjeka na podu, zubima u šodru. Giant je izgledao dobro, onako kako i treba. Drugom bajku su virile žbice iz kotača, a ni pogon mu naoko nije prošao puno bolje. Dobro smo ga sredili, potapšao sam neprimjetno Gianta po luli.
– Hej stari, jesi dobro? – našao sam konačno za shodnim pokazati brigu i za drugo ljudsko biće.
Ali, nisam dobio odgovor. Tek tada postao sam svjestan kako osoba koja preda mnom leži u prašini krvavih laktova nosi pastelni roza dres, kacigu na cvjetiće, a plavokosi repić klizi joj zmijoliko niz leđa. O živote, nesrećo, srušio sam ženu.
Od neugode mi pokleknuše koljena. Nije htjela pomoć. Naravno. Ne od tebe sivonjo. Sama se digla s poda izvlačeći slušalice iz ušiju.
– Uh čovječe, muzika mi još svira. Što je ovo bilo? Si’živ?
A zapravo me nije ni pogledala. Digla je svoj tirkiz Specialized i s uzdahom ustvrdila da joj pogon izgleda jednako polomljeno ‘ko i žbice. Kao da me nije ni bilo. Nada. Nula. Tko te šljivi stari. Osvojila me. Kakva žena, kakva osobnost. Kakva ljubav prema biciklima. I tada me pogledala.
Što je dalje bilo slabo se sjećam. Mutež i nevjerica. Sigurno sam bio jako pametan, pravi znalac, doktor za bicikle, i stari vrač mudrac. Sve sam ja to već proživio, sve sam staze prošao, kad sam se ono devedesetiprve vozio po… bla bla bla. A ona… ona se samo malo zanijela u spustu. Kaže, zna se to dogoditi, pogotovo kad joj svira najdraža stvar, kad zagrme te gitare i krene MacCarthenyeva mantra – When I get to the bottom…
Da sjećam se toga. Kakva žena, kava osobnost, kakav muzički ukus. Helter Skelter joj je najdraža stvar. A meni Beatlesi najdraži bend. To je to. Look no further.
Sjećam se da mi je ostavila broj, i da smo postali prijatelji na instafejsu. Sjećam se da bi me znala nazvati kad bi s prijateljicama išla na vožnju. Mene. Starog vrača mudraca. Za savjet i mišljenje.
Trebalo mi je dugo da je pozovem na dejt. Na našu prvu vožnju. Vozili smo se međimurskim brdima i nisam uspijevao držati pogled na stazi. Stalno je bježao na nju. Vozila je graciozno, tehnički potkovano, njeno je tijelo znalo što radi. Valjda prvi put u životu poželio sam skrenuti s traila, odgurnuti bicikle i valjati se s njom u travi.
Eto, dogodilo se i to. Poželio sam još nešto u svom životu osim vožnje. Sazrijevam. Još će od mene i muškarca napravit. No, tako uronjen u misli nisam ni primijetio da me malička odrala dobrih 150-180 metara. Ja sanjarim, ona vozi. Ne može to tako, stisni budalo, pa neće te žensko na trailu dobiti!
Vozili smo se zajedno već neko vrijeme kad su u siječnju objavili raspored utrka za sezonu Husqvarna Adria Bike Series-a.
Odmah sam joj kupio startninu. Mogao bih je odvesti na utrku, pomislio sam.
Pa sam odmah i sebi uzeo jednu. Mogli bismo se zajedno pripremati, pomislio sam sljedeće.
Pa sam oboma uzeo startninu za sve četiri utrke Series-a. Zašto ne bismo trenirali zajedno cijelu sezonu, pomislio sam.
Bila je vesela. Rekla je da joj tako nešto još nitko nije napravio. Svi su je dečki do sada pokušavali ugurati u štiklice i sexy donji veš, kupovali joj parfeme i nakit, a ti, ti me želiš gledati znojnu i okupanu blatom svaki drugi dan cijelih šest mjeseci!? Ti si čovjek mog života, govorila je. A u sebi sam mislio – pa nije ni sexy veš tako loš.
Husqvarna Adria Bike Series dočekao sam u formi kakvu nisam ni mislio da mogu postići. Letio sam brdima oko Rapca, kršem iznad Vodica, otočkim kamenjarem i pastirskim putevima otoka Krka. Na trenutak sam se čak vozio odmah za leđa Ivici Mesariću. Djedica je došao na svoje, živio sam plućima tinejđera.
A ona, neopterećena rezultatima, vozila bi lagano, nekim svojim unutrašnjim tempom, savladavala kilometre Classica bez vidljivog uzbuđenja. Fokusirana. Dosljedna u svakom okretaju pedale. Druge su cure postizale i bolja vremena, ljutile se, plakale, dok bi ona sa smiješkom ulazila u ciljnu ravninu, posezala za pivom još sjedeći na biciklu, i potom nestajala među ekipom. Svakog je htjela upoznati, sa svakim je poželjela pročavrljati. I bila je omiljena. Duhovita. Zanimljiva. Bio sam ponosan.
Toliko ponosan, toliko sretan, i posve…. slijep.
Jer sigurno je tada nekada, ne nekoj od tih utrka, među svim tim ljudima… upoznala njega.
Noviji model Gianta.
Ostavila me nakon Krka. Nismo dočekali novu sezonu treniranja zajedno. Nismo dobili drugu šansu. Ipak je on bio mlađi, brži i izdržljiviji. Tako sam ga barem zamišljao.
A ja sam i dalje razvlačio svojeg sredovječnog Gianta, svog crnog zmaja, svog uzdanika, svoj ponos. On je i dalje tu, ne ostavlja me, ne odlazi mlađem kao neki.
I kad sve se sruši i raspline se čarolija, bicikl ostaje uz tebe. Samo ljubav.
Sretno vam Valentinovo.
Povedite svoju dragu ili svog dragog na HUSQVARNA ADRIA BIKE SERIES.
Jer ljepše je pedalirati u društvu. Rame uz rame, ramu uz ramu.