Globalna statistika ženskog sudjelovanja na MTB utrkama je u najmanju ruku poražavajuća – od ukupnog broja sudionika žene čine samo 10%. Jednaki statistički trend dosljedno prate i utrke Husqvarna Adria Bike Series-a zbog čega je logično da smo si i sami postavili to pitanje – zašto se na MTB utrkama ne utrkuje više žena?
Je li brdski biciklizam dominantno muški sport?
Još donedavno mogli smo bez ustručavanja ustvrditi da jest. Žene diljem svijeta s osnovanom su kritikom i arsenalom čvrstih argumenata mogle krivce tražiti među velikim igračima, od biciklističke industrije do marketinga, promotora i organizatora MTB evenata. Desetljećima se brdski biciklizam prikazivao isključivo kroz vizuru mladog; atletski građenog; u suvremene materijale, boje i krojeve uniformiranog muškarca; “slučajno” zatečenog kako u čistokrvnom akcijskom prizoru, na basnoslovno skupom biciklu, prelijeće preko nekog izuzetno zahtjevnog terena. Takve kampanje natjerale bi svakog, a ne samo žene, da pomisli – jel’ se to i od mene očekuje?
Promjene
No, unatrag nekoliko godina stvari su se počele mijenjati. Svjedoci smo velikog proboja žena u brdski biciklizam. Rezultati MTB diva poput neuništivih Rachel Atherton, Tracy Moseley ili Tahnee Seagrave primjeri su vrhunskih dosega žena u profesionalnom MTB-u. Liv Chix, Bell Joy Ride, Trail Angels i slične ženske biciklističke zajednice omogućuju ženama uživanje u brdskom biciklizmu pod ženskim uvjetima po principu žene ženama. Sve su brojniji i female only eventi kao što su Hairy Mary, Dirt de Femme ili Chicks in the Sticks na kojima se biciklistice utrkuju s biciklisticama. Internetske stranice chickswhoridebikes.com, totalwomenscycling.com ili strongher.com bave se biciklizmom isključivo iz ženske perspektive, obrazuju, informiraju i ohrabruju.
Kako žene osvještavaju činjenicu da mogu biti jednako dobre kao i muškarci, čak se i industrija okrenula ženskom tržištu. Brojna su istraživanja sprovedena ne bi li se bicikli prilagodili ženskim performansama i olakšali ženama vožnju. Jedan od sjajnih primjera je upravo Liv, pod-brand Giant-a i njihova linija ženskih bicikala dizajniranih u skladu sa specifično ženskom tjelesnom geometrijom. Sve su širi asortimani dodatne opreme za žene, sve se više ulaže u dizajn ženske biciklističke odjeće.
Čini se da su veliki pomaci napravljeni, ali nešto i dalje nedostaje. Istražujući ovu temu došli smo do zaključka kako bi glavni razlog slabog sudjelovanja žena na utrkama mogao biti znatno osobnije prirode.
Piramida
Na takav zaključak uputila nas je i Jordana Blackman, osnivačica ženske zajednice Chicks Who Ride Bikes. Ona vjeruje da je ženska participacija u brdskom biciklizmu, ali i sportu generalno, stvar piramidalne strukture. Na vrhu te piramide – kaže Blackman – nalaze se žene koje se natječu u elitnoj kategoriji. Sredinom piramide dominiraju biciklistice koje kombiniraju natjecateljstvo i rekreaciju na neobaveznim eventima gdje grade samopouzdanje i vještinu. Na dnu piramide su pak žene koje se voze čisto radi rekreacije i druženja. Nema ništa loše u pripadanju bilo kojem od ovih razina piramide – nastavlja Blackman – sve dok je to ono što ZAISTA želiš. No, bez ohrabrivanja žena da prije svega nauče voziti brdske bicikle, a potom i da razvijaju naprednije tehnike vožnje na svojim biciklima, većini žena je onemogućeno napredovanje prema vrhu te piramide, iako bi one to možda voljele i htjele.
Nije utrka mjesto za mene, tamo bih samo smetala
I tako dolazimo do onog što žene biciklistice same pišu na svojim blogovima ili u komentarima. Uživati u vožnji po brdima i šumama je jedno, natjecanje je nešto sasvim drugo. I većina žena sebe jednostavno ne doživljava pozvanima u svijet brdsko-biciklističkih utrka. Nitko im to, naravno, ne brani, ali nad odlukom da to zaista i učine prevladava strah. I nelagoda. Sklone su predodžbi kako će na utrci samo smetati, biti prespore, biti nespretne, usporavati i otežavati drugima da se natječu na razini svojih mogućnosti. Nije ih strah trailova, divljine, ozljeda, tehničkih detalja, ni kilometara ni visinaca. Uviđavne kakve samo žene na ovom svijetu mogu biti, njih je strah da ne stoje na putu drugima. Muškarcima.
Taj je zaključak svojevrsni oksimoron jer muškarci redovito ističu kako biciklistice – njihova energija, upornost, odlučnost i duh – čine za njih brdski biciklizam još ljepšim sportom. Puno ljepšim sportom. Žene su inspiracija kako prevladati vlastite granice, kako nadjačati vlastite nedostatke. Svaki će se brdski biciklist složiti kako bi bilo super da što više žena vozi MTB. No, očito ne činimo dovoljno da ih na to potaknemo. Ako je to istina, ako muškarci zaista mogu svojim pristupom promjeniti stvari na bolje, i to drastično na bolje, a iz nekog razloga to naprosto ne čine, onda nismo ni zaslužili više od tih skromnih – 10%.